​Dok se banjalučka politička vrteška okreće brže od ringišpila na zborovima, narod konačno može da odahne. Dileme više nema. Uzalud mlađani gradonačelnik troši procente na bicepse, fontane i filtere na Instagramu – kada nasuprot sebe ima stijenu. Ljudinu. Gromadu domaće agrarne i šumske politike. Ministra Savu Minića.

​Jer, budimo realni, lako je biti gradonačelnik kad ti je jedini posao da smišljaš kako da asfalt izgleda ljepše na TikToku. Ali, preorati političku njivu Republike Srpske, e za to je potreban kalibar.
​ Čovjek koji razumije narod (i podsticaje)
​Dok Draško Stanivuković narodu nudi besplatne placeve, besplatne udžbenike i kartice za povoljniji prevoz (čisti populizam, složićemo se), ministar Minić nudi ono od čega se stvarno živi – sistem.
​Savo je čovjek iz naroda, koji tačno zna koliko košta litar nafte, vreća vještačkog đubriva i koliko je važno da se resursi rasporede… pa, recimo, strateški. Njegova vizija razvoja poljoprivrede toliko je napredna da naši seljaci često ni sami ne shvataju koliko im je dobro. Dok Draško šeta u odijelima skrojenim po mjeri, Savo oblači čizme i ide pravo u blato, tamo gdje se kuju pravi glasovi. I to bez fotografa (ako izuzmemo tri televizijske ekipe i dron).
 Institucionalna težina naspram “storija” od 15 sekundi
​Udariti na Savu Minića znači udariti na armirani beton stranačke mašinerije i institucionalnog autoriteta. Šta Draško ima da suprotstavi jednom ministru?
​Draško: “Pogledajte ovu novu kružnu raskrsnicu sa parkom!”
​Savo: “Pogledajte ovaj budžet za šume i vodoprivredu.”
​Osjećate li tu razliku u težini? Dok se mlađani gradonačelnik bori sa gradskom skupštinom i unutaropozicionim podmetanjima, Savo suvereno vlada terenom od Šamca do Trebinja. On ne mora da moli za skupštinsku većinu; iza njega stoji sistem koji funkcioniše besprijekorno – po principu “ti meni, ja tebi, a narodu obećanje”.
​Anatomija jedne ljudine
​Biti “ljudina” u našoj politici podrazumijeva posebne vještine koje se ne uče na fakultetima. To je talenat da se u isto vrijeme bude i strogi državnik i najbolji drugar pod šatorom. Savo Minić je tu doktorirao. On posjeduje onu vrstu političkog šarma koji rješava sve probleme: od poplava do nezadovoljnih poljoprivrednika, i to jednom jedinom rečenicom u ranojutarnjem dnevniku.
​Zato je svaka priča o tome “može li Draško protiv Save” zapravo smiješna. Draško možda ima bazu u Banjoj Luci, ali Savo ima bazu u realnosti. A u našoj realnosti, šuma je uvijek bila starija od asfalta, a ministarska fotelja udobnija od gradonačelničke klupe.